Zavolimo klasičnu glazbu

Tekst: Patricija Tepšić i Ivona Kalčić
Fotografije: Antonija Beljan

Svake godine, početkom nove školske godine, našu školu posjećuje pijanistica Nada Majnarić. U njezinoj impozantnoj biografiji treba istaknuti da od 1995. godine radi na Konzervatoriju u Beču kao korepetitor – suradnik za violinu, čelo, kontrabas, flautu, trubu i horn. Dobitnica je najviših nagrada na međunarodnim natjecanjima u Beču (Steinway), Varaždinu (Bach – Händel Scarlatti), Senigalliji, u Švedskoj (prva nagrada) i na natjecanjima komorne glazbe u Firenzi («Premio Vittorio Gui»). Na međunarodnom pijanističkom natjecanju EPTA-e u Zagrebu nagrađena je za najbolju izvedbu Papandopulove kompozicije. Dobitnica je dva Porina za nosač zvuka «Hrvatske sonate» zajedno s violinistom Anđelkom Krpanom. Osnivačica je i umjetnička voditeljica festivala komorne glazbe u Ravnoj Gori u Gorskom kotaru gdje je odrasla.

Za sve učenike Nada je i ove godine održala kratak koncert na klaviru i na taj način potakla učenike da posjete komorni festival koji se nekoliko večeri održavaju u Domu kulture u Ravnoj Gori.

Patricija: Kako se osjećate kod nas?
Nada: Jako mi je lijepo. Ovdje je domaća atmosfera jer sam i sama bila đak ove škole. Osjećam se dobrodošlo! Ovdje sam okružena prijateljima i lijepo mi je da to oduševljenje glazbom mogu s vama podijeliti.

Patricija: Održali ste mnogo koncerata u našoj školi što mislite o današnjim generacijama , jesu li se promijenile, je li se promijenila kultura slušanja?
Nada: Pa kultura slušanja sigurno se mijenja i glazbena estetika je s time povezana, ali treba odgajat mladu generaciju, njihovu senzibilnost za takvu vrstu glazbe jer je ta glazba malo zanemarena i svedena u drugi plan. Mislim da je razlog tome što nedovoljno umjetnika odlazi u škole i na lijepi način prezentira takvu vrstu glazbe. Mlade je generacije danas lako oduševit glazbom koja se nudi na tržištu, ali ta glazba nema prave vrijednosti. Ova glazba traje i u njoj leži budućnost.

Patricija: Kada ste se upoznali s klavirom, od kuda ljubav prema tom instrumentu?
Nada: Pa ima jedna kratka priča o mojoj baki. Kad bi me uspavljivala pjevala bi uspavanku. Tonove te pjesme ponavljala bih za njom. Shvativši kako reagiram na glazbu jednom su mi prilikom poklonili maleni klavirić (igračku) sa svega jednom ili dvije oktave na kojem bih odmah, čim bih čula neku pjesmu, odsvirala note te pjesme. Poslije sam svirala harmoniku, a godinu dana kasnije u muzičkoj školi sam upisala klavir. Ta sam dva instrumenta svirala do svoje 13 godine. Kasnije sam se opredijelila za klavir i to je bio moj životni put.
U svakom poslu ima nešto rutine, ali ako ste okruženi nekim „muzama“ onda je lakše

Patricija: Možete li nam ukratko opisati zanimanje pijanist?
Nada: Pijanist! To vam je crno – bijeli svijet. Iziskuje puno discipline, puno volje! Naravno da ima dana kada se morate „tjerati“ svirati. Voljela bih da je sviranje svih partitura za mene sreća, ali katkada mi se neki programi možda ne sviđaju ili se ne mogu s njima poistovjetiti. U svakom poslu ima nešto rutine, ali ako ste okruženi neki „muzama“ onda je ipak lakše. Sve zajedno je jedno veliko otkriće i radost bi trebala biti u prvom planu!

Patricija: Jesu li pijanisti poznati u svijet i može li se živjeti od sviranja ?
Nada: Pa gledaj, samo nekoliko ljudi može živjeti od koncertiranja. Veliki pijanisti često izaberu, paralelno uz sviranje, podučavanje na visokim glazbenim školama ili akademijama. Tako svoje znanje i iskustva predaju mlađim generacijama.

Patricija: Imate li tremu prije nastupa?
Nada: Ne baš, jedino kad neko teško djelo sviram prvi put. To zovemo „skok u hladnu vodu“! Morate proći te muke stvaranja, ali u principu nemam tremu i nastupanje mi je lako kao reći „dobar dan“ ili otići u dućan ili nešto slično. Odmalena rasti uz harmoniku i klavir, pratiti zborove, održavati nastupe – sve je to utjecalo na sigurnost u izvedbi i rješavanja treme, ako je ikada i postojala kod mene, ali u malim dozama.

Ivona: Jeste li ikada pokušali skladati skladbu ?
Nada: Kao mala jesam. Čak sam skladala mali dječji koncertić, ali poslije sam jednostavno odlučila svirati tuđa djela, postati reproduktivni umjetnik.

1

Ivona: Kojeg skladatelja najviše volite svirati?
Nada: Pa uglavnom romantičare: sve od Chopina, Schumana, Liszta, Brahmsa… jako volim i djela baroknih skladatelja i neka djela iz našeg stoljeća, ali ne sva. Katkada s tim disonancama pretjeraju što često pokvari doživljaj, ne godi uhu, ni čitavom raspoloženju. Ta je glazba dobra podloga filmovima, ali nisam stručnjak za avangardnu i noviju glazbu, nisam se specijalizirala za tu vrstu glazbe. Dakle, romantičari!

Ivona: Koliko sati na dan svirate klavir, morate li još uvijek puno vježbati?
Nada: Pa da ako su neki teški programi za svladavanje, a sviraju se napamet, onda ne pitate za vrijeme. Često mi se dogodi da vježbam i ne primijetim da je već prošao čitav dan i da je već vrijeme za spavanje. Čitav dan provedem za klavirom, a meni se čini da sam svirala sat vremena. Koliko sati vježbam u prosjeku – pitanje koje mi često postavljaju i to ljude najviše zanima. Katkada, i u trenu prođe 8 – 10 sati, ali taj tempo ne možete izdržati više od pola godine jer vas iscrpi, isuši. Meni uz vježbanje klavira treba i dodatna motivacija, ispušni ventil, a to nalazim u satovima plesa, treninzima, masažama, planinarenju… Tako postižem životni balans.

Ivona: Kako provodite slobodno vrijeme?
Nada: S prijateljima, na tečajevima plesa ili kondicijskim treninzima. Ove godine namjeravam upisati tečaj španjolskog jezika itd.

Ivona: Može jedna poruka za kraj učenicima naše škole?
Nada: Uvijek nosite rodnu grudu u srcu. Budite sretni tu gdje živite. Jako nam je lijepo u Hrvatskoj, u našem Gorskom kotaru, u prekrasnom pejzažu. Volite svoju i ponosite se svojim rodnim krajem!

dsc00336

Također pročitajte

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *