Intervju sa Zijahom Sokolovićem

Učenice: Dobar dan i dobro došli u našu školu. Moje ime je  Patricia Svetličić, a ovo je Patricija Tepšić, ­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­i hvala što ćete nam odgovoriti na pitanja. Prvo pitanje glasi jeste li voljeli ići u školu, odnosno učiti, čitati lektiru…?

Zijah: Da ne bi ispalo previše pedagoški, volio sam ići u školu, ali sam imao neke situacije gdje se nisam baš najbolje snalazio s profesorima s kojima nisam uspostavio kontakt u smislu prenošenja znanja, uspostavljene discipline i s načinom na koji su to oni radili. Možda nisam čitao svu lektiru, ali sam intenzivno čitao dok sam bio mali i sad intenzivno čitam. Možda me lektira nije toliko privlačila ili općenito nešto što sam morao uraditi pa sam malo zabušavao… Ali sam ispunjavao tu neku normu koja je bila potrebna zato što kad pročitam lektiru koja mi se možda i ne dopada ili mi se ne čita, čitanjem te lektire ja jednostavno uskraćujem vrijeme da izmišljam probleme i opravdanja što nisam pročitao, hoću li pročitat, kada ću pročitat, dakle ne gubim vrijeme na tome, bolje da pročitam pa mi je tako jednostavnije. Tako sam, ako mogu tako reći, štedio vrijeme, što je za mene bilo vrlo bitno za neki daljnji razvoj. Ako se mora, mora se, a onda kroz to moranje shvatio sam da sam pročitao jako lijepih stvari.

Učenice: Koji vam je bio omiljeni predmet?

Zijah: Pa… nekako mislim da mi je bio jezik. Tad je to bio srpsko­-hrvatski jezik koji me privlačio zato što sam mogao kroz te satove i pisati i čitati te dobiti informacije koje su bile potrebne. Naravno, poslije kad sam išao u gimnaziju, onda je povijest umjetnoti postala nešto što me privlačilo.

Učenice: Koliko ste imali godina kad ste dobili svoju prvu glumačku ulogu?

Zijah: Pa to je pitanje jer ja sam se i ranije bavio kazalištem kad sam bio mlađi. Interesirala me gluma jednako kao što su me i mnoge druge stvari interesirale. Imao sam sreću što su mi roditelji otvarali različite mogućnosti, ovisno prema iskazivanju nekih mojih želja. Od šaha, stolnog tenisa, fotografije… Tako da sam odlazio i u kazalište što je meni bilo vrlo interesantno. S 9 sam godina glumio u dječjem kazalištu u predstavi„Čiča Tomina Koliba“, glumio sam sina. Prvu profesionalnu ulogu imao sam s 18 godina, a to je bilo nakon srednje glumačke škole kad sam prvi put počeo glumiti. Evo znači sad u 11. mjesecu slavio sam 50 godina otkada glumim.

 

Učenice: Mi znamo da ste vi veliki glumac i umjetnik. Recite nam,  je li vam lakše nastupati pred dječjom publikom ili pred odraslima? Tj. ,jesu li djeca zahtjevnija publika?

Zijah: Nisam velik glumac zato što sam visok 172, haha. Pa neobično je i jedno i     drugo. Naravno da je kao glumcu u formi kazališta jednostavnije glumiti i pred djecom i pred odraslima koji imaju već izgrađen neki odnos i do kazališta i do glumaca i do te vrste umjetnosti. Kad imaju mentalnu kondiciju, tj. ona djeca koja su gledala više predstava, njima je lakše i mene gledati. I odrasli ukoliko više idu u kazalište, lakše im je „čitati“ moju predstavu, razumijeti ju, pitati zašto je napravljena. Ukoliko nemaju konstantan odnos spram kazališta kao način komunikacije onda naravno da kad glumim ja ili kolege, više se iznenade, a manje uzimaju kvalitetu toga zašto smo došli i što bismo htjeli da kažemo. Znači, lakše mi je glumiti pred ljudima koji idu u kazalište i razumiju i počinju shvaćati zašto postoji jedna predstava i zašto se igra jedna određena predstava.

Učenice: Je li posao glumca težak posao?

Zijah: Ništa nije teško ako voliš raditi. I ako treba krumpir oguliti, a ako ti je teško, bit će ti stvarno teško. Nekad je teže krumpir oguliti ili počistiti kuću, oprati kadu nego trčati 4 km. Znači, pitanje je samo voliš li to. Zapravo neke stvari koje su logične u životu, treba ih prihvatiti kao takve i što prije ih uraditi, jer će tako biti jednostavnije. Znači ako živiš u nekoj zajednici i u kući imaš braću ili sestre, baku, djeda itd… Onda je red da iza sebe opereš kadu, a ne da pere netko iza tebe, da ne gubi vrijeme on nego da se on tušira. Govorim sad o tom nekom načinu razumijevanja.

Učenice: Volite li više glumiti u filmu ili u kazališnoj predstavi?

Zijah: Nekako je kazalište posebno zato što je u pitanju živ čovjek i živ gledatelj. U kazalištu je poseban način pripreme uloge zato što se drugačije pripremamo. I kad glumimo, mi to glumimo u kontinuitetu, predstava se ne može prekinuti. Mora ići od početka do kraja, što znači koncentracija mora biti u tom vremenu. Kod filma je drugačiji pristup glumi. Film se ne snima tako kako ga ti gledaš i kako se prikazuje, nego se može snimati prva scena, pa zadnja pa onda scena u sredini, što znači da glumac mora imati jako dobru pripremu, znati čitavu ulogu, znati kad, što u kojem trenutku treba raditi. Naravno tu postoji čitav tim ljudi koji se brine o tome. Ono što je meni interesantno, kad igram u teatru, mogu pratiti taj kontinuitet i mogu ga kontrolirati . U filmu to ne mogu, zato što mogu samo kad vidim film, kad je on gotov. Tad sam van kontrole, to je film koji se onda ponavlja beskonačno puta.

Učenice: Koja vam je vaša omiljena predstava ili film ili općenito vaš umjetnički ostvaraj?

Zijah: Sve ono što je nekako zadnje, nekako je najinteresantnije. To je isto kao sa simpatijama- imaš prvu, drugu i treću simpatiju i sad koja ti je najomiljenija. Pa ova zadnja jer je nekako najutjecajnija na tebe. Ona uloga koja mi je interesantna je predstava Glumac… je glumac… je glumac. Napisao sam je s 28 godina i to je tekst o glumcu, dakle što je glumac i zašto postoji glumac, tko je izmislio glumu kao jedan oblik komunikacije. Predstava je preveden na engleski, francuski, njemački, poljski, talijanski jezik i 26 glumaca po svijetu glumilo je taj moj tekst, a ja tu istu predstavu igram evo 40 godina, preko 1600 puta. Znači to je nešto što je označilo moj život. A od filmova…možda ovaj film Jasmina koji sam radio prije par godina, to je jedna neobična romantična priča.

Učenice: Da niste umjetnik i glumac, što biste bili?

Zijah: Čovjek. Odnosno muškarac do određenih godina.

Učenice: Prije nego što izađete na pozornicu, imate li kakvih vježba zagrijavanja glasa, neke pokrete…?

Zijah: Zavisi od predstave do predstave. One predstave koje su složenije, sredstvima kojima pokazujem ulogu, ili ima više teksta ili fizičke radnje, neophodno je da to još jednom prođem prije predstave, sam ili s kolegama da to sve obnovim. Zato što kad igram predstavu, ja reproduciram nešto što sam naučio. E sad, ukoliko nisam siguran u to, dolazi do treme. To je isto kao kad naučiš nešto pa to trebaš odgovarati sutra ujutro. Dakle, to si naučio. E onda kad si naučio, slušaš 30 pjesama zaredom da zaspiš, i onda se ujutro jedva sjetiš što si naučio  jer su ti pjesme ostale u glavi. A ne odgovaraš pjesme nego ono što si naučio.

Učenice: I za kraj, što biste poručili nama mladima?

Zijah: Vi ste u prirodnoj situaciji za koju se ne trebate previše truditi. Percipirate najlakše i najbrže. Sad najbrže učite jezike, najbrže pamtite, najbrže gledate filmove, najviše vam utisci ostaju u glavama. Knjige koje pročitate, također, njihove poruke vam ostaju u glavi zato što ste prirodno mladi, prazne su vam glave. Ukoliko glave napunite nekim hitovima i drugim glupostima, tako ćete se i ponašati- bit ćete hitovi. A ako se potrudite da proširite svoje znanje izvan svojih granica, znači jezici su nešto što je primarno, dakle da na primjer gledate filmove koji se ne reklamiraju. Onda se postavlja pitanje koje vi filmove volite gledati? Vi gledate samo one koje ste vidjeli na reklami. Znači ti ne odlučuješ o tome sviđa li ti se taj film, nego ti se mora sviđati jer je bio na reklami, bio je na televiziji i na kraju krajeva toliki je pritisak da ga svi gledaju. A pitanje se postavlja, što ti voliš, što tebe interesira… E to morate pronaći, tj. tražiti sada dok ste mali. Znači raznovrsnost je važna, a ako govorimo recimo o muzici, znači da bi trebalo sve slušati, ne samo ono što ti se dopada, što su hitovi. Tako se gradi ličnost. Inače ako budeš jela samo jednu hranu, jest ćeš samo jednu hranu i bit ćeš takav čovjek. Ako proširiš svoju mogućnost i imaš raznovrsna jela, i probaš sve što ti civilizacija danas pruža, onda možeš  izrasti u jednog realno normalnog čovjeka. Dakle, treba puno raditi i onda će vam biti stvarno lijepo.

Učenice: Hvala vam što ste došli u našu školu, na razgovoru i nadamo se da ćete nas opet posjetiti.

 

Razgovor vodile: Patricia Svetličić i Patricija Tepšić

 

 

 

Također pročitajte

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *