Intervju s Tanjom Jakovac

Tekst: Ivana Ćurić, stručna suradnica – knjižničarka
Slike: Ivana Ćurić, stručna suradnica – knjižničarka

Ivana: Molim Vas, ukratko nam se predstavite.
Tanja: Ja sam Tanja Jakovac. Osnovnu i srednju školu završila sam u Delnicama. Filozofski fakultet u Rijeci te radim u OŠ Vrbovsko na poslovima stručnog suradnika pedagoga. Smatram da je cjeloživotno učenje temelj uspjeha svakog čovjeka. Vođena ovim stavom završila sam mnogo dodatnih edukacija. Izdvojila bih šestogodišnju edukaciju pri Slovenskom Institutu Wiliama Glassera, realitetnu psihoterapiju. Diplomirala sam u Zagrebu te stekla naziv psihoterapeuta Realitetne terapije i time stekla pravo na Europski Certifikat psihoterapije pri Europskoj organizaciji EAP (Europen Association for Psihotherapy). Volontiram u savjetovalištu „ Izvor“ koje se od nedavno nalazi pri Crvenom križu Delnice. Volim podijeliti svoje znanje te sam prije dvanaest godina započela s emitiranjem savjetodavno – obrazovne emisije „Znanje je moć“ pri Radiju Gorski kotar.
Volontiram u Ligi protiv raka podružnice Delnice, povremeno odlazim u Klub liječenih alkoholičara s ciljem osnaživanja i pomoći članovima kluba. Dugogodišnja sam članica Društva Naša djeca Grada Delnica te članica Kulturno – umjetničkog društva u Delnicama.

Ivana: Pokrenuli ste savjetovalište „Izvor“, recite nam nešto više o njemu.
Tanja: Savjetovalište „Izvor“ započelo je s radom prije pet godina pri Društvu Naša djeca Grada Delnica. Cilj osnivanja Savjetovališta bio je pomoći djeci nositi se s raznim životnim situacijama, afirmativno se zauzeti za sebe te oduprijeti se vršnjačkom pritisku. Važno je naglasiti da se s djecom radi na motivaciji i tehnikama učenja. Ja vjerujem da se mnoge situacije u kojima se nalazi dijete često ne mogu riješiti bez roditelja. Roditeljima najčešće treba podrška i razumijevanje kako bi izgradili pravilne odnose sa svojom djecom. Odnosi se temelje na međusobnom usklađivanju. Na tom putu usklađivanja jako je dobro potražiti savjet stručnjaka.
Svake godine povećavao se broj korisnika koji su uvidjeli da im se lakše nositi se sa životnim situacijama ako to podjele s nekime te su potražili pomoć stručnjaka u savjetovalištu „Izvor“. Gradski Crveni križ ponudio je suradnju te smo proširili Savjetovalište s još dva psihoterapeuta u edukaciji te jednim psihologom. Danas u savjetovalište „Izvor“ možete doći s bilo kojom situacijom vezanom uz odgoj djece, osobne dileme, partnerske odnose, osnaživanje , odvikavanje od ovisnosti i sl.
Korisnici savjetovanja su djeca, srednjoškolci, studenti, roditelji, bračni partneri, zaposleni, nezaposleni…

Ivana: Ove nam je godine u središtu zanimanja igra i sve povezano s njom. Što je za Vas igra?
Tanja: Igra je učenje. Ja vjerujem da dijete može najviše naučiti kroz neformalno učenje. Jedno od takvih neformalnih učenja je i Igra. Postoji nekoliko važnih karakteristika igre. Prva je da igra ima sadržaj. Sadržaji igre uvijek su vezani uz razne životne situacije. Nema igre bez sadržaja. Dakle, dijete tako uči sadržaje. Osim toga, svaka igra ima pravila. Što se dijete više igra naučit će važnost poštivanja pravila. Pravila su bitni dio čovjekova života. Bez pravila život izgleda poput broda u oluji – ne znamo kamo ćemo stići. Isto tako, kroz igru se djeca druže. Druženje je osnovna ljudska potreba. Čovjek je socijalno biće te ima potrebu za druženjem. Igrom djeca doživljavaju mnoštvo iskustava. Vjerujem da je iskustvo temelj odrastanja djeteta. Što više iskustva stekne kroz život to će mu biti lakše nositi se sa raznim životnim situacijama. Osim toga, kroz igru se djeca uče uspjehu i neuspjehu. To su dvije povezane životne istine bez kojih ne možemo živjeti. Djeci moramo dati priliku da osjete uspjeh i radost, ali trebamo ga staviti u poziciju neuspjeha kako bi osjetilo biti tužan, ljutit i sl. Vjerujem da ne postoje dobre i loše emocije. Svaka emocija ima svoje mjesto u odrastanju djece. Emocije nije dobro skrivati već ih treba pokazati. Igra zahtjeva koncentraciju. Svaka igra ima svoj početak, zaplet i kraj. Kako bi se osjećali ugodno i igru odradili do kraja potrebna im je pažnja. Tako se kroz igru razvija motivacija. Vjerujem da svaka igra ima sadržaj i pravila te da kroz nju djeca zadovoljavaju svoje osnovne potrebe za zabavom, pripadanjem, slobodom i moći ili uvažavanjem.

Ivana: Koristite li u radu s djecom igru bilo kao pedagoginja ili u sklopu Savjetovališta?
Tanja: U svom radu i kao pedagoginja u školi i u savjetovalištu koristim igru. Igru ne koristim samo u radu s djecom već i s odraslima zavisno od situacije. Rado koristim društvene igre, često koristim priče, tehnike opuštanja, razne vježbe i u grupnom radu radionice.

Ivana: Postoje li igre koje značajno doprinose razvoju vještina u djeteta? Koje su?
Tanja: Postoje mnoštvo kvalitetnih društvenih igra koje mogu pridonijeti razvoju vještina kod djeteta. Koje su to igre teško je sad izdvojiti jer one zavise o vrsti vještina koju želimo razviti. Ako na primjer želimo razviti vještinu čitanja i pisanja igra „Scrabble“, „Skrivena slova“, „Igre kroz slova“i druge pridonose razvoju navedenog. Postoje matematičke igre za razvoj matematičkih vještina (npr. „Čovječe ne ljuti se“), logičke igre za razvoj misaonih vještina, igre za razvoj koncentracije i sl.
Važno je napomenuti da svaka igra razvija jednu osnovnu vještinu, ali iza sebe i niz drugih ne manje bitnih.

Ivana: Smatrate li važnim uključivanje igre u svakodnevni život?
Tanja: Ja sam pobornik svakodnevne igre. Djeca se trebaju što više igrati. Trebaju se igrati i odrasli. Postoje divnih društvenih igra kojima se mogu kroz zajednička obiteljska okupljanja unaprijediti odnosi između svih članova obitelji. Vjerujem da je život mnogo jednostavniji kada se igramo. Približavamo se jedni drugima, vidimo se na drugačiji način od uobičajenog svakodnevnog gledanja na stvari, pojave i osobe u svom okruženju.

Ivana: Što mislite o računalnim igrama i njihovom utjecaju na djecu i mlade?
Tanja: Naša djeca su djeca tehnike. To je stvarnost koju ne možemo promijeniti. Računala mijenjaju svijet, a time i način življenja kako kod odraslih tako i kod naše djece. Protok informacija je mnogo brži nego što je to bio pred dvadesetak godina. To je dobro. Brže se uči. Pred računalom su djeca motivirana i koncentrirana. Često mogu satima gledati u ekran i igrati igrice, čitati i listati pojedine internetske stranice itd. No, često se i sama pitam – kamo nas to vodi ili kamo nas to dovodi?
Sve više primjećujem da su djeca „ovisna“ o igranju igra na računalima. Vjerujem da niti jedna ovisnost pa tako i igranje igara (cijelo poslijepodne i kasno u noć) nikako nije dobro. Nije dobro za zdravlje učenika. Kada nisu na računalima često izgledaju izgubljeno, dosadno im je, nervozni su, gube volju za bilo kakvom aktivnošću van računala. Možemo li tako živjeti? Smatram da i računalne igre mogu biti poticajne i da se kroz njih može učiti, ali boravak na računalu nikako ne može zamijeniti prirodu, igralište, dvorište i prijateljski kontakt.

Također pročitajte

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *